Happy cupcake keksi
Ukrašavanje keksića royal icingom je nešto najljepše i najkreativnije što se može raditi u kuhinji. To je umjetnost u punom smislu te riječi. Barem za mene. Svaki se keks može oblikovati i personalizirano ukrasiti, bezbroj je mogućnosti i mašta nam je uistinu najbolji prijatelj kad je u pitanju ukrašavanje finih keksića. Nije ni nužno da to bude ukrašavanje royal icingom no royal je i više nego pogodan za ovakve pothvate. S njim se može napraviti što god si zamislimo. Samo treba vremena, strpljenja, malo kreativnosti, puno ideja i dobre volje. I da, ono najvažnije, trebaju vam zdrave ruke koje mogu sve to izdržati. Kod mene to više nije slučaj pa teško da ću se više moći ovime baviti no ako vaše jesu, od srca preporučam svakome da proba napraviti barem pokoji keksić i onda ga pokloni voljenoj osobi. Osim što ćete na taj način nekoga obradovati pokazati ćete toj osobi i koliko vam je stalo. Ljubav je uvijek išla i uvijek će ići kroz želudac. A izrada ovakvih keksića je i više nego prikladan način da nekome pokažete što osjećate.
Eto, da ne duljim, kako sam već objavila na blogu recepte prema kojima radim ovakve keksiće, neću ih ponavljati nego ću vam samo pokazati fotkice keksića koje sam radila da se inspirirate i dobijete ideje za svoje keksiće. Nazvala sam ih happy cupcake keksićima jer su baš takvi: veseli, šareni i neki doslovno "nasmijani" :)). Među veselim keksima, skriva se i par keksića od kojih je "bolja polovica" odjevena u čipkastu haljinicu a druga polovica nosi leptir mašnu.
Priprema je započela prije nekoliko mjeseci, nakon što sam prvi put operirala ruku. Tada sam bila nadobudna, da se tako izrazim, i mislila sam da će oporavak biti kratak, da ću za par dana moći raditi sve kao što sam mogla prije i zapravo, da će mi biti bolje nego prije operacije - kao da mi nikad ništa ni nije bilo. No, vrlo sam brzo shvatila da to neće biti tako. Oporavak je potrajao, onda je krenulo vježbanje ruke i napredak je bio vidljiv ali je to išlo presporo za mene. Razočaralo me kad sam vidjela da mi ruke više nikad neće biti kao prije i da s godinama može ići samo na gore. Nije ohrabrujuća činjenica da ću sigurno još puno puta završiti na operaciji prstiju jer su mi već svi zahvaćeni no na kraju se čovjek pomiri s tim jer to nije nešto s čim ja ne bih mogla živjeti. No nažalost, neke stvari se moraju žrtvovati pa ću tako ja, za dobro mojih ruku, morati prestati dekorirati kekse, između ostaloga. Jer je to za moje ruke jednostavno prebolno i neizdrživo. Teško je objasniti kakav je to osjećaj no vjerujem da ćete me razumijeti kad vam kažem da sa nepunih 28 godina toliko toga ne mogu raditi s rukama. Stvari mi ispadaju iz ruku, kad nešto trebam otvoriti nemam snage u prstima, kad moram raditi nešto ovakvo poput ukrašavanja keksića bol je užasna. I strašno je tako se osjećati s toliko godina no što je tu je. Iako se pitam kako će sve to biti s godinama, znam da se protiv sudbine ne može. Znam samo da toliko toga želim raditi ali više ne mogu, moram usporiti i pažljivo birati. Tako da, niti tipkanje mi ne čini dobro no bez toga ne ide. Informatika mi je struka a osim toga, neću zapostaviti blog, prestati dizajnirati i pisati kolumnu zbog toga. Ma koliko mi štetilo. Teško je svega se odreći. Možda bude mi jednog dana žao no dok god mogu raditi ću sve što želim, možda malo sporije, pažljivije no neću odustati. I možda opet koji put pokleknem pa napravim koji keksić sebi za dušu no nadam se da ću se uspjeti oduprijeti.
Upravo tako, u trenucima predomišljanja, nastali su i keksići koje gledate na slikama. I to nisu jedini keksići koje sam napravila taj dan. Ima toga još no podijelila sam ih kako bih imala materijala za više članaka. Mislila sam da ću nakon operacije sve ovo napraviti s pola snage, bez boli i muke, no čim sam počela jasno mi je bilo što me čeka. Ali kad sam već počela i ispekla hrpu keksića odlučila sam još jednom uživati, bez obzira na zdravstvene probleme. I nadam se da se trud isplatio. Meni su keksići slatki pa se nadam da će se svidjeti i vama. Ja ih čuvam u svom domu na stolu i kad god mi netko dođe, budu glavna atrakcija.
Uživajte u fotografijama...
Priprema je započela prije nekoliko mjeseci, nakon što sam prvi put operirala ruku. Tada sam bila nadobudna, da se tako izrazim, i mislila sam da će oporavak biti kratak, da ću za par dana moći raditi sve kao što sam mogla prije i zapravo, da će mi biti bolje nego prije operacije - kao da mi nikad ništa ni nije bilo. No, vrlo sam brzo shvatila da to neće biti tako. Oporavak je potrajao, onda je krenulo vježbanje ruke i napredak je bio vidljiv ali je to išlo presporo za mene. Razočaralo me kad sam vidjela da mi ruke više nikad neće biti kao prije i da s godinama može ići samo na gore. Nije ohrabrujuća činjenica da ću sigurno još puno puta završiti na operaciji prstiju jer su mi već svi zahvaćeni no na kraju se čovjek pomiri s tim jer to nije nešto s čim ja ne bih mogla živjeti. No nažalost, neke stvari se moraju žrtvovati pa ću tako ja, za dobro mojih ruku, morati prestati dekorirati kekse, između ostaloga. Jer je to za moje ruke jednostavno prebolno i neizdrživo. Teško je objasniti kakav je to osjećaj no vjerujem da ćete me razumijeti kad vam kažem da sa nepunih 28 godina toliko toga ne mogu raditi s rukama. Stvari mi ispadaju iz ruku, kad nešto trebam otvoriti nemam snage u prstima, kad moram raditi nešto ovakvo poput ukrašavanja keksića bol je užasna. I strašno je tako se osjećati s toliko godina no što je tu je. Iako se pitam kako će sve to biti s godinama, znam da se protiv sudbine ne može. Znam samo da toliko toga želim raditi ali više ne mogu, moram usporiti i pažljivo birati. Tako da, niti tipkanje mi ne čini dobro no bez toga ne ide. Informatika mi je struka a osim toga, neću zapostaviti blog, prestati dizajnirati i pisati kolumnu zbog toga. Ma koliko mi štetilo. Teško je svega se odreći. Možda bude mi jednog dana žao no dok god mogu raditi ću sve što želim, možda malo sporije, pažljivije no neću odustati. I možda opet koji put pokleknem pa napravim koji keksić sebi za dušu no nadam se da ću se uspjeti oduprijeti.
Upravo tako, u trenucima predomišljanja, nastali su i keksići koje gledate na slikama. I to nisu jedini keksići koje sam napravila taj dan. Ima toga još no podijelila sam ih kako bih imala materijala za više članaka. Mislila sam da ću nakon operacije sve ovo napraviti s pola snage, bez boli i muke, no čim sam počela jasno mi je bilo što me čeka. Ali kad sam već počela i ispekla hrpu keksića odlučila sam još jednom uživati, bez obzira na zdravstvene probleme. I nadam se da se trud isplatio. Meni su keksići slatki pa se nadam da će se svidjeti i vama. Ja ih čuvam u svom domu na stolu i kad god mi netko dođe, budu glavna atrakcija.
Uživajte u fotografijama...
