Najljepši trenuci u trudnoći

Neke mame mogu u trudnoći uživati više, a neke manje. No, jedno im je svima zajedničko. Sreća. Jedne prolaze sve moguće simptome, dok druge ni ne osjete da su trudne. Neke buduće mame moraju mirovati, a neke su u pokrenu do zadnjeg dana trudnoće. Svaka se trudnoća i trudnica razlikuju. No upravo sreća je ono što ih sve povezuje. Sreća zbog toga što u sebi nose život, sreća zbog toga što će biti mame, što će proširiti svoje male obitelji. Iako trudnoća može biti daleko od blaženog stanja kako se obično naziva, može biti i jako lijepa zbog nekih trenutaka koje proživljavate i osjećaja koje doživljavate. Posebno kad je u pitanju prva trudnoća i imate vremena osluškivati promjene kroz koje prolazite i posvetiti se bebici i sebi. Mnogi uz trudnoću vezuju strah od poroda i brojne druge strahove no danas se neću osvrtati na to, bit će još vremena za takve teme. Danas nam je u fokusu onaj najljepši dio trudnoće, dio koji veseli sve nas (buduće) mame.


Osobno, prošla sam kroz svašta u trudnoći. Kad sam ovo pisala, bila sam pri kraju 36. tjedna trudnoće tako da smo se opako bližili kraju (eto koliko ponekad nastaju priče, predugo). No kad kažem da sam prošla svašta, mislim prije svega na razne simptome poput dugotrajnih i cjelodnevnih mučnina za koje sam mislila da ih se nikad neću riješiti, nespavanja u cijeloj trudnoći (prospavana noć uistinu je  bila rijetkost kod mene), hemoroida, žgaravice, oticanja, problema s rukama itd. Neću vas sad ni s time gnjaviti, mislim da bih i svim tim simptomima mogla posvetiti zaseban tekst da žene koje se sa svime time suočavaju po prvi put znaju da je sve to normalno, a opet i da onim ženama koje govore da se u trudnoći treba samo uživati postane jasno da to nije baš uvijek moguće, posebno ne kad cijeli dan ne znaš za sebe od silne mučnine. Kao i obično u životu, lako je pričati dok ne probaš na svojoj koži. Hvala Bogu, nisam imala nekih strašnijih komplikacija i to je ono na čemu sam zahvalna.

Bez obzira na sve što prođeš u trudnoći, onaj trenutak kad shvatiš da osjećaš prve bebine pokrete u trbuščiću je nešto najljepše na svijetu. Zapravo, lažem, cijela ta priča počinje još puno puno prije. Na samom početku trudnoće. Kad tek saznaš da si trudna. Kad testić pokaže plusić a srce ti zakuca kao ludo. Poskoči od uzbuđenja. To je onaj prvi od nekoliko najljepših trenutaka u trudnoći. Trenutak kad gledaš taj test u nevjerici, pa već u drugom trenutku skačeš od sreće do plafona pa onda ponavljaš taj test da vidiš da li je to stvarnost ili ne, pa opet skačeš do plafona. I na kraju, ili isplaniraš kako ćeš obavijestiti muža o bebici koja stiže i iznenaditi ga ili poput mene izletiš iz wc-a ko iz topa da mu kažeš jer teško možeš o tome šutjeti još neko vrijeme. Tu se svakako ubraja i partnerov izraz lica kad mu priopćiš lijepu vijest :).


Dakle, to je prvi najljepši trenutak, onaj s kojim sve počinje. Kad postaneš svjestan trudnoće. Iako ona možda još nije i "službeno" potvrđena kod liječnika no veseli čovjeka. Zahvaljuješ Bogu, svim svecima i nebesima te i dalje ne možeš vjerovati da se to dešava, nama, ne nekom drugom. Da se ispunjava jedan san i velika želja. I nisu ti ni na kraju pameti moguće komplikacije niti ništa loše, živiš u tom trenutku, u svom mjehuriću sreće.

A drugi najljepši trenutak je kad obaviš prvi ultrazvuk, trudnoća se potvrdi i čuješ, ni više ni manje nego bebino srčeko. Srčeko koje kuca već na samom početku. Srčeko s kojim sve započinje. Jedan savjet vezano uz odlazak na prvi ultrazvuk. Pričekajte koji tjedan dulje i izbjegnite nepotrebni stres. Nekima se srčeko čuje već u 5. ili 6. tjednu, nekima u 7. ili 8. tjednu a čitala sam čak da je moguće prve otkucaje srčeka čuti još i kasnije tako da nema razloga za brigu unaprijed. No kad test pokaže plusić ti jednostavno želiš čuti to malo srce i sigurno nije lijep osjećaj čekati da ga čuješ, pa ga ne čuti i onda opet iščekivati da li će sve biti u redu i pitati se da li ćeš ga čuti kad idući put dođeš. Neki bi rekli da su to prve "slatke" brige, ili muke, kad samo želiš čuti da je s tvojim malim čovjekom u nastanku sve u redu i da je tu, da ti pravi društvo. No ja mislim da je to bolje izbjeći i sačekati potvrdu da ste sad dvoje i da ćete se družiti jedno duže vrijeme. I kad napokon čuješ srčeko, u raju si. To je toliko lijep osjećaj. Uistinu je prelijepo osjetiti otkucaje srca živog bića koje raste u tebi. I da znate, nikad ne dosadi. Iz mjeseca u mjesec, tjedna u tjedan, od kontrole do kontrole, nikad ga ne dosadi slušati. Samo čuješ kako kuca sve jače i pravilnije isto kao što i tvoje srce sve jače kuca za nju ili njega.


Zatim je tu još jedan lijepi trenutak, za one koji to naravno žele, a to je saznanje o spolu bebice. Tjedni u kojima ćete ga saznati mogu jako varirati od osobe do osobe, ima i onih koji ne žele znati a opet može se dogoditi i da uopće ne saznate. Ili, kao kod nas, da nagađaju ali će kako se sve čini ostati iznenađenje do samog kraja. Tako da ne mogu reći da je i kod nas to jedan od najljepših trenutaka no kod mnogih jest. Iako, i mogu. Jer je baš neka posebna čar ne biti siguran i iščekivati. Pitati se koga ćeš upoznati nakon poroda, curicu ili dečkića. Na koga će ličiti, na mamu ili tatu? Sigurno je samo da u meni raste, kako ja to od milja volim reći, naš mali medvjedić. I iako sam ispočetka bila strašno znatiželjna da li je curica ili dečko, s tjednima me ta znatiželja prošla i samo sam željela da bebica bude zdrava i da sve dobro prođe. Da li će biti cura ili dečko, bilo mi je svejedno. Bilo bi lijepo da smo znali ali nije najvažnija stvar na svijetu. Ovako je na kraju ispalo još i bolje. Možda sam bila preznatiželjna pa je Bog odlučio da je ovako najbolje za nas, da se još više iznenadimo na kraju. Možda je najbolje maštati, pitati se i zamišljati trenutak upoznavanja, bez da sve znaš unaprijed. Znamo samo da je bebica naša i to je i više nego dovoljno.

I za kraj, ono najljepše i najdivnije na svijetu, jesu bebini pokreti u trbuščiću. Od onih laganih koje uspoređuju s leptirićima pa do onih konkretnijih kako se trudnoća razvija. Od onih nježnih pa do pravih udaraca sve snažnije bebice koja raste punom parom sad zadnja dva mjeseca. Sad više ne znam ni sama kad sam ih prvi put osjetila, čini mi se da negdje oko 20. ili 21. tjedna, no znam da je na početku bilo totalno zbunjujuće. Nisam odmah znala da mi se to javlja bebica. Jer su ti prvi pokreti bili nekako nedefinirani no onda kad sam nešto počela osjećati i malo popratila što se događa, shvatila sam da se to "nešto" ponavlja i polako mi je postalo jasno da mi netko šalje neke signale iz trbuha :))). S vremenom smo sve više uživale u druženju, ritanje i koprcanje je postalo sve veselije. Bilo je dana kad bi se bebica smirila pa mi je to bilo čudno ali i dana kad sam pomislila da je toliko živahna da mora da ima nove "baterije". Najbolje mi je bilo kako je znala živnuti usred noći. Jer su bebe često u pokretu kad mi mirujemo pa to nije ništa neobično. I ovako sam cijelu trudnoću loše spavala a onda još kad bi bebica počela izvoditi akrobacije u ponoć primjerice, naravno da nisam mogla spavati nego sam ju slušala, osluškivala što izvodi i kako to da joj je tako zabavno tamo unutra. Ma fučkaš san kad ti to tvoje malo čudo možda nešto priča ili se želi družiti s tobom. Onda malo pogladiš trbuh i daš do znanja da si tu, da slušaš i budno pratiš što radi. Često sam htjela i snimiti pokoji video njezinih pokreta, da imam za uspomenu, ali nema šanse. Kao da predosjeti u trbuhu što ja vani izvodim i koje su mi namjere. Jer kad ja upalim kameru na mobitelu, poziranje i pokreti joj nisu bili ni na kraju pameti. I tako cijelu trudnoću. Nek joj bude, fotkam tu nestašnu bebicu sad kad se rodila i previše, sad mi ne može pobjeći niti se sakriti, iako je počela pokušavati s obzirom na to da se rano počela okretati s leđa na trbuh :)). Kako se bližio kraj trudnoće i porod, pokreti su bili nekako drugačiji, nisu to stalno bila ona lupkanja nego kao neki valovi na trbuhu, nekad bi bila nemirnija nekad se smiri, no tu je i svašta izvodi. Gurala se nekamo pod rebra, vidim da joj je i dalje u 36. tjednu bilo zanimljivo. Čas bi bila na jednoj strani trbuha onda bi već osjetila nešto na sasvim drugom kraju. Bila je svugdje. Iako, na kraju se tih zadnjih par tjedana, polako primirila. I ono što mi je još bilo zanimljivo je kako je zezala svog tatu, kao da bi znala tko od nas dvoje pogladi trbuh ili želi osjetiti njezin pokret. Nije da ih uopće nije osjetio, jest, više puta, ali bebica je tvrdoglava bila već u trbuhu, a moram priznati i lukava. Znao bi on čekati da se mrdne u trbuhu i ne dočekati. Kad se makne, evo nje i akcija počinje. I tako u krug. Znao bi se i mrvicu naljutiti no šef/šefica očito odlučuje. One najveselije pokrete mu bebica nije pokazala, oni su ostali rezervirani samo za mene :).


U svakom slučaju, iako sam tvrdila da trudnoća nije blaženo stanje kako pričaju, sad ću se ispraviti i reći da ipak jest. Sve negativne simptome nadomjeste ovi lijepi trenuci koji puno više vrijede. Te ćemo trenutke pamtiti do kraja života a neispavanost, mučnine i ostalo ćemo zaboraviti, kao da se nije ni desilo. Vjerovala sam da će tako biti i s porodom i zaista je tako, no o tome više drugi put. Ovi su trenuci dovoljan razlog da se sve ponovi jednog dana i da i dalje mogu tvrditi da je sreća u malim stvarima. Iako su to sve sitnice, svaka od tih sitnica je cijeli jedan svijet nama mamama. U trudnoći sam znala da će mi sve ovo nedostajati kad rodim, jer to su posebni osjećaji, no sad je mala mrvica s nama i stvaramo neke druge, nove, zajedničke i još ljepše trenutke za pamćenje.

A u posljednjem mjesecu do termina uživajte u zajedničkim trenucima, kupujte preslatku odjeću koja jednako mnogo veseli i neka vas veseli spoznaja da novi život raste u vama i da će brzo biti u vašem naručju.

I ono što želim reći za kraj, jest to da je svaka trudnoća lijepa na svoj način, ma što prolazili. Tu je i ono slatko iščekivanje trenutka kad ćemo se upoznati s tim malim bićem koje raste u nama a sigurna sam i da ono iščekuje dan da upozna nas, mamu i tatu koji su mu/joj devet mjeseci pričali i pjevali. I bili tu za to malo biće. Devet mjeseci jako brzo prođe a kako se bliži kraj možeš samo misliti kako će to biti kad bebica prvi put zaplače, kad ti ju stave u naručje i kad ju prvi put primiš u ruke. Možeš se samo veseliti trenutku kad ćeš ju prvi put pomaziti, dodirnuti te male rukice i nogice, krhke i nježne. Možeš živjeti za dan kad ćeš ju zagrliti i izljubiti jer taj je dan sve bliže. Tako da nije trudnoća samo nekoliko lijepih trenutaka već ih ima puno puno više. Želim vam da prepoznate svoje i da uživate u svakom od njih.

Za kraj.. pogledajte i emotivan video na Klokanici o trudnoći kroz bebine oči. Jako je lijepo vidjeti i na koji način bebice sve ovo doživljavaju jer ovo je bilo samo moje iskustvo.



Izvori fotografija: 1, 2, 3, 4


0 komentara :