Pomiješani osjećaji pred porod

Imamo svega nekoliko dana do termina poroda i u meni je pomiješana bujica raznih osjećaja. Ima tu uistinu svega, od silnog uzbuđenja i želje da upoznam to malo čudo koje raste u meni gotovo 40 tjedana i koje sam toliko željela preko straha koji se podrazumijeva, ma koliko ne htjela misliti o tome, pa sve do brige i osjećaja nespremnosti. Tisuću pitanja i nedoumica se isprepliće u mojoj glavi. I vjerujem da nisam jedina s hrpom suprotstavljenih misli.


Naravno, uzbuđenje je najveće. Jače od straha ili bilo kojeg drugog osjećaja. Toliko čekaš te neke trenutke da je danas gotovo nestvarno da smo pri kraju prvog dijela puta, onog puta u kojemu smo 2 u 1 i rastemo zajedno, kako beba tako i ja. Najprije te veseli plusić i tada još nisi svjesna što te sve čeka u narednim mjesecima. Samo se smiješ i ne znaš kako izraziti silno veselje a o najljepšim trenucima u trudnoći već sam pisala (ovdje). Moram priznati da već sad razmišljam kako će mi nedostajati pokreti naše bebe u trbuhu. To je nešto najljepše što se može doživjeti. I zato jedva čekam upoznati biće koje živi u meni, hrani se skupa sa mnom, koprca se, uživa, spava, štuca mu se. Jedva čekam upoznati biće koje trenutno miruje pa se svaki put kad se umiri pitam da li je sve u redu. Također se pitam i da li je sve u redu kad je potpuno suprotno i kreće se toliko da ju/ga ne mogu pratiti. Neizmjerno se veselim povezati sve ono što znam o tom malom biću s pravom osobicom, sa njezinim licem koje će biti najljepše na svijetu. Znatiželja je na vrhuncu. Da li će biti više na mene ili na tatu, što će od kojega pokupiti? A kako i dalje nemamo potvrđeni spol, ti trenuci će biti još uzbudljiviji. Najvjerojatnije je curica, no bit će pravo iznenađenje ako se rodi dečko, jer je sve moguće i bebica se skrivala cijelu trudnoću. Tako da, kad mislim o svemu tome, nikakav strah ne može nadmašiti tu želju i te osjećaje. Jer je to ono za što živimo od početka godine i ono što će nam kraj godine učiniti najboljim krajem godine u životu. I zapravo, jednim uzbudljivim početkom. Ali ipak je i strah prisutan, iako u manjoj količini. Bilo je i nekih strahova kroz trudnoću, kad ti doktori bace bubu u uho pa se pitaš, raspituješ, čitaš i svašta pomišljaš a na kraju sve bude dobro. No i te su brige već zaboravljene. Slatke brige i lijepe trenutke pamtimo, sve ostalo zaboravljamo. Sigurna sam da će tako biti i s porodom.


Moj je najveći problem zapravo, taj što previše razmišljam. Vaga sam po horoskopu, pa vam možda to može sve pojasniti. Kako sam jedna od onih koji sve vole znati unaprijed a u trudnoći i majčinstvu to naprosto nije moguće, sad sam u problemima i privikavam se da je to jednostavno tako. Da ne mogu znati sve unaprijed i da ću učiti postupno, u hodu, s bebom. Pa sam, razumljivo, htjela preuzeti kontrolu barem nad onim dijelom nad kojim sam mislila da mogu, pripremama za bebin dolazak. Ali i tu se pogubiš putem. Posebno ako previše čitaš pa vidiš da svatko ima drugačije preporuke i razmišljanja, a ti, kako ti je prva trudnoća ne znaš tko je u pravu, koga slušati i čime se voditi. Savjeti pršte sa svih strana i upitnika iznad glave je opet sve više. Želiš sve najbolje za svoju bebu, to je jedino u što si siguran. Treba donijeti hrpu odluka, odabrati kolica, krevetić, prematalicu, robicu, ma tisuću stvari. Ponekad kompliciraš i oko onoga što je prilično jednostavno. I kad sve to privedeš kraju i pomisliš da je sve spremno, a zapravo i dalje nije - jer ne znamo spol i nismo htjeli pretjerivati da kasnije ne bi imali rasprodaju svega, uhvate te opet neke druge brige. To je tako, kad si mama ne prestaješ brinuti. Govorili su mi to još kad nisam bila trudna a sad sam se u to uvjerila već u trudnoći. Loše spavam cijelu trudnoću i ne moram ni govoriti koliko sam noći provela ili slušajući kako beba partyja u trbuhu ili razmišljajući o svemu što je još na to-do listi.

Moram priznati da meni u takvim trenucima puno znači muževa podrška, jer muževi kao da na sve to gledaju iz nekog drugog ugla pa ponekad mogu poslužiti kao glas razuma. Činjenica je da imamo svega ponešto i najmanji je problem kupiti naknadno što god bude zatrebalo. Nema se smisla zaletavati sad kad u neke stvari još nismo sigurni a najmanji ih je problem i kasnije nabaviti. Znam da ne bih trebala, no neprestano razmišljam što još moram napraviti, što još mora biti spremno, da li možda nešto nisam pripremila, što još moram počistiti/pospremiti u stanu da me ne dočeka hrpa kućanskih poslova kad se vratim iz bolnice, je li outfit za bebin izlazak ok s obzirom na promjene vremena koje su nastupile, hoćemo li imati sve što nam je potrebno u bolnici (jer kod nas stvarno treba svega, od wc papira do spavaćica i ostaloga, što čujem nije svugdje slučaj) i tako redom. Tu opet nastupa glas razuma, muž, koji mudro kaže da se moram zaokupiti s nečim drugim a ne stalno razmišljati o svemu tome. On će sve srediti kad budem u bolnici i kad se vratimo doma sve će biti kako treba. Što kod nam zatreba u bolnici, on će donijeti. Na svaku moju brigu ima odgovor, neko rješenje, riječ utjehe, savjet. Znam da je u pravu ali eto, jače je od mene. Sigurna sam da me neke od mama razumiju i da nisam jedina. Jer samo jednom se prvi put postaje mama. Drugi put je možda malo lakše, ili teže zbog još jednog djeteta pokraj sebe, no lakše možda samo s te strane da ne stigneš toliko o svemu razmišljati uz brigu za dijete kraj sebe.


Zato koristim ovu priliku da budućim mamama, koje imaju još pokoji mjesec do poroda, savjetujem ono što su savjetovali meni. Posebno ako vam je prvo dijete u pitanju pa si to možete priuštiti. Iskoristite preostalo vrijeme za sebe koliko god to možete. Ne kažem da ga kasnije više neće biti, jer vjerujem da hoće, barem ponekad, kad se utvrdi neki ritam i uhodamo se s bebicama, ako se dobro organiziramo, no neće više biti baš ovoliko vremena. Naravno da treba obaviti pripreme za bebu, spremiti torbu za bolnicu i rađaonu, pripremiti outfit za bebin izlazak iz bolnice i tako neke stvari, no ne treba pretjerivati i zanemariti sve ostalo, kao što sam napravila ja sad u zadnjim tjednima. Nije toliko u pitanju vrijeme koliko činjenica da se sve stigne. I odjeća će se oprati i opeglati, i stan će se počistiti, sve će doći na svoje i sve će biti u najboljem redu. Zato imamo i muževe koji će nam pomoći. Jer najozbiljnije, ja se ne sjećam kad sam zadnji put pogledala koju seriju i samo se onako izležavala bez ijedne misli u glavi a pratila sam ih dosta i mogla sam uživati sad u ovim mjesecima i pogledati barem koju. No umjesto toga, kao da se na ništa ne mogu koncentrirati već samo razmišljam o onome što me čeka, u nadi da ću biti što spremnija. Kako je termin skoro tu, mislim da sam mogla i morala slušati savjete i to vrijeme iskoristiti i za odmor a ne samo za brige. No sad, što je tu je, pri kraju smo i napravila sam kako sam mislila da je najbolje u tom trenutku. Iako bih to sad promijenila i neke stvari pustila da idu svojim tokom. A sad je vrijeme da se okrenem onim lijepim slatkim brigama koje nas čekaju i odbrojim posljednjih par dana do našeg sastanka.




Izvori fotografija: 1, 2, 3

0 komentara :