Ono što te ne ubije, ojača te

Osim što je Happiness is Homemade mjesto u čijem je fokusu sreća i sve ono lijepo što nam život čini sretnim, želim da bude i mjesto na kojem možete dobiti i poneki savjet i/ili utjehu ako vam je to u nekom trenutku potrebno. Stoga sam, čitajući neku objavu na webu u kojoj jedna žena traži pomoć i savjet odlučila i sama sjesti i napisati par riječi vezano uz tragedije koje doživljavamo i oblikuju naš život


Ono što najprije želim reći jest da nije kraj svijeta kad nam se desi nešto o čemu smo do sad samo slušali, nešto što smo možda do sad vidjeli samo u filmovima i mislili da se to isto nama ne može desiti. Moguće je da smo o takvim događanjima čitali na webu ili u novinama, ali i dalje mislili da se takvo što ne događa nama. Zapravo su sve to zavaravanja, jer se sve može dogoditi svakome i nikad ne znamo tko je u našoj blizini i što nas čeka. Nažalost, opreza nikad dosta.

I sama sam doživjela traumu o kojoj ne želim pričati u detalje, nema smisla toliko se svega prisjećati niti vas s time gnjaviti. Što je bilo, bilo je. Bitno je ono što sam nakon svega naučila. Želim pričati o traumama koje imaju utjecaja na to kako doživljavamo sebe nakon što ih proživimo. Možda zvuči grubo, ali definitivno nije kraj svijeta, makar boli ko sam vrag kad se toga sjetiš i puno puno godina kasnije. Bol jednostavno ostane dio nas ali se naučimo s njome živjeti i ne joj pridavati važnost. I samoj mi je smiješno kad kažem da nije kraj svijeta a istovremeno me boli pri pomisli na taj užasan trenutak i na sve borbe koje su uslijedile kasnije. No mogu to reći jer sam preživjela, jer sam u sebi pronašla snagu da se s time nekako nosim i da izdržim tuđe komentare, zapitkivanja i onu tipičnu ljudsku znatiželju, koja možda nije zlobna i nema lošu namjeru ali ti isti ljudi nisu ni svjesni koliko to sve teško nekome pada i kako se osjeća. Ne znaš dok se ne nađeš u takvoj situaciji.

Danas zbog toga znam koliko sam jaka i da uistinu vrijedi ona, što nas ne ubije to nas ojača. Jedino što je u cijeloj toj priči bitno, jest imati nekoliko voljenih osoba uz sebe, jer se uz njih sve može izdržati, prebroditi, preživjeti. Ma dovoljna je i jedna jedina osoba na koju možeš računati, ali potreban nam je netko. Snaga ljubavi i podrške može svakoga izvući sa dna. I iako je teško, treba vjerovati u sebe, treba naučiti sebe staviti na prvo mjesto, posvetiti se svom razvoju i rastu. Treba naučiti vjerovati da, ma što nam se dogodilo, nismo krivi i da nitko nema pravo povrijediti nas na bilo koji način. Danas ima toliko zlobe, zlodjela i svakojakih povreda da se pitam, gdje bi završili da za sva ta djela postoji opravdanje i da uvijek krivimo sebe a oni pravi krivci se redovito izvlače. Istina je, puno je nepravdi u svijetu i puno je nevinih koji stradavaju no neka vam ostane urezano u pamćenje slijedeće. Nitko nas nema pravo pipnuti, dirnuti u nas. Od toga krenite ako vas zadesi tragedija s kojom se ne znate kako nositi. I svatko ima pravo svoj život živjeti kako želi, bez osuda okoline.

Kad sam prolazila što sam prolazila, bila sam dijete, išla u školu, bila vedra osoba koja se tek razvijala, učila u hodu i tek počinjala shvaćati kako sve oko mene funkcionira. Nikome nisam željela zlo niti mi je bilo na kraju pameti nekome učiniti nešto nažao. Ponašala sam se kako sam smatrala da je najbolje, nisam bila sklona ispadima niti raditi probleme. Uvijek bih o svemu dobro razmislila i radila kako sam mislila da je ispravno bez da ikoga povrijedim. Čak i onda sam se vodila mišlju da ne činim drugome ono što ne želim da netko čini meni. Mislim da su me moji dobro naučili. Bila sam na dobrom putu i znam da su se moji mogli ponositi time kakva sam osoba postajala. Znam i da današnji roditelji imaju briga koje moji sa mnom nisu imali. I dan danas to ističu. Bila sam ja "nestašna" kao i svako drugo dijete no u isto to vrijeme i odgovornija nego neki od mojih vršnjaka. Znala sam da sve što uradimo za sobom povlači neke posljedice i zato nikad nisam izazivala nesreću. Uistinu sam se trudila slijediti dobar put i ne skretati s njega. No, ni to ti ne pomogne u nekom trenutku. Jer možeš formirati sebe ali ne možeš utjecati na tuđa djela. Mogla sam ja biti i najbolje dijete na svijetu, ali što mi to znači kad ne znam kakve su tuđe namjere i tuđi putevi. Da, bila sam samo dijete koje je tek upoznavalo svijet. I bome ga je dobro upoznalo. Ali, iako sam bila dijete očito sam bila puno više nego sam bila svjesna do tog trenutka.

Hvala Bogu, izvukla sam se i danas sam sretna. Možda upravo zbog toga još i više cijenim ono što imam te se i više radujem malim stvarima od nekih drugih koje znam i koji sve uzimaju zdravo za gotovo. Jer, zamislite da ste još dijete, u školi. Da ste tek krenuli u svijet. I probajte zamisliti da vam se dogodi nešto grozno, neki od događaja o kojemu ste čitali ovih dana, nešto što vas je zgrozilo. Bilo što, jer zla ima i previše. I zapitajte se, kako biste se u tim godinama s time nosili? Biste li mogli naći snage i krenuti naprijed ili biste samo propali, potonuli?


Djeca su djeca, tu je i pubertet, ma znate kako je danas u školi i čega sve ima. Čak bih rekla da je danas sve još gore i da djeca ranije krenu u neke stvari, da rade neke stvari samo kako bi ih okolina prihvatila i ne bi se osjećali odbačeno. Svaka čast izuzecima ali ja se zgrozim kad vidim nekoga meni dragog kako već u nižim razredima osnovne škole krene lošim putem. A čemu, zbog čega, ili koga? Samo da se uklope u društvo? Nažalost, kod većine je to razlog. Ja recimo nisam bila takva. Nije mi bilo bitno tko će me prihvatiti, tko će se htjeti ili ne htjeti naći u mom društvu jer ako me ne prihvaćaju takvu kakva jesam onda to nisu pravi prijatelji. Mogla sam se zabaviti bez da izgubim glavu zbog alkohola, mogla sam se zabaviti bez da popušim par kutija cigareta i bez da se nabacujem svakom momku koji mi posveti trunčicu pažnje. Ne kažem da je loše popiti koje piće ili bilo što, ali ja sam uvijek imala granicu i nisam pretjerivala. Ono što želim reći jest da treba cijeniti sebe i svoje tijelo. Možda je to bilo tako upravo zato što sam prošla neke stvari pa sam se već u to vrijeme, kad je svima vrhunac bio napiti se i završiti negdje s nekim koga nikad nisu vidjeli, osjećala odgovornije i bila opreznija. Da budem iskrena, oprezna sam i danas, vidim prijetnju negdje gdje ju netko ne bi zamijetio, spremna sam u svakom trenutku braniti se, boriti za sebe i uzvratiti. Pitam se da li bih bila takva i da nisam prošla neke stvari i da me sve to nije oblikovalo na ovaj način, u osobu kakva jesam danas no mislim i da je u cijeloj toj priči, uz tragediju koja nas formira kao osobe, bitan i odgoj ali i naš pogled na svijet. Bitni su naši stavovi i razmišljanja. Svatko je krojač svoje sreće i iako ne možemo utjecati na sve loše što nam se može dogoditi, ipak ovisi samo o nama samima kako ćemo se nositi sa svime time u određenim situacijama i da li će nas ono što nas snađe poraziti ili ćemo iz svega izaći još jači.

Kako mi se bliži porod i nikad nisam bila nešto teže bolesna, iako imam velikih problema s rukama, često znam reći da mi je prag tolerancije boli jednak nuli ili je još i manji. A danas, kad razmišljam o svemu što je iza mene, shvaćam da sam jača nego sam mislila. Čovjek to ponekad zaboravi. Ako sam preživjela ono što sam preživjela i još uvijek sam tu, što je onda jedan porod koji me čeka? Preživjet ću i to i sve zaboraviti istog trenutka kad ugledam i primim u ruke svoju bebicu. U to sam sigurna.

I moram reći da me strašno naljuti kad se za sve krivi ženu. Baš se znam razbijesniti zbog toga. Pa joj se daju svakakvi "dobronamjerni" savjeti. Pa se uopće nema razumijevanja za njezinu bol. Pa ju se maltretira na bilo koji način, psihički ili fizički, umjesto da se sva ta energija usmjeri prema drugoj strani. Mogu ljudi savjetovati psihijatre, psihologe i bilo kakvu drugu pomoć i možda razgovor može pomoći no iz iskustva znam da više nego bilo što drugo pomaže ljubav voljenih osoba, o kojoj sam pričala još na početku. Kad sam bila na dnu, nije mi bilo ni na kraju pameti da me čeka toliko lijep život i toliko lijepih stvari u životu. U tim trenucima mislila sam da nikad neću doživjeti onu pravu istinsku ljubav o kojoj mnogi sanjaju, niti imati djecu niti da me čeka bilo što lijepo u budućnosti. Znam danas da su to još bila dječja razmišljanja i da su to bili oni početni trenuci kad još nisam znala kako se nositi sa svime što je bilo i što tek dolazi. Kad nisam mogla trijezno razmišljati. Tada je nastupilo neko crnilo iz kojega je trebalo izaći, pronaći put prema van. Trebalo je pustiti da prođe neko vrijeme i stvari se poslože. Nije me mučilo samo ono što sam ja prošla, mučilo me i kako to što sam doživjela utječe na moju obitelj. Znam da bi i meni bilo teško da se nešto dogodi mojoj dječici danas sutra. Znam da bi bilo teško naći prave riječi u tim trenucima, bilo bi teško uopće o svemu razgovarati i srce bi boljelo pri pomisli na to što je moje dijete prošlo. Tragedija nikad ne utječe samo na žrtvu, ona utječe i na one kojima je stalo do nas. Svatko u tom trenutku traži svoj put. Žrtva traži izlaz iz svega i crpi posljednje atome svoje snage a oni kojima je do nas stalo traže način da nam budu podrška i pomognu, svjesni da teško mogu znati kako se osjećamo i što nam točno treba. No već i sama činjenica da su tu, uz nas, je dovoljna.

I to je ono što želim da znate ako se nađete u sličnoj situaciji, ako vas zadesi bilo kakva tragedija. Bili vi osoba koja je prošla što je prošla ili se nađete u ulozi osobe koja želi pružiti podršku. Samo budite prisutni jer će onaj tko treba to primijetiti i iako možda ne progovori riječ, cijeniti će što ste tu i što na vas može računati. Nemojte ni slučajno okrenuti leđa osobi koja možda pati u sebi i ne zna se kako izraziti, pokazati svoje osjećaje ili joj je jednostavno još preteško o svemu pričati. Možda s vremenom bude lakše o tome pričati a ako do toga i ne dođe, svatko ima pravo na svoj izbor. Bitno je samo da ste tu, da se osjeća vaša ljubav. Jer u ljubavi je snaga. Danas slobodno mogu reći, da ne mogu vjerovati kako sam se samo prevarila kad sam bila u toj nekoj početnoj fazi i kad mi je izgledalo da me ne čeka bolje sutra. Pa ja sam najsretnija osoba na svijetu i jedan događaj ne može to uništiti niti je to uspio promijeniti. Nitko i ništa mi ne može uzeti sreću. Imam svoju obitelj i tih nekoliko ljudi koji su uvijek tu, uvijek uz mene. Bili su tu onda, tu su i sad. A da znate koliki ljudi vam okrenu leđa ili žele pružiti lažnu utjehu. U tim sam trenucima odmah naučila prepoznati tko mi želi dobro a tko zlo i da se moram okružiti samo s onima do kojih mi je stalo a one s lažnim dobrim namjerama maknuti što dalje od sebe. Upravo zbog toga danas imam sve što mi treba i nisam okružena s "krivim" ljudima. Pronašla sam sve što mi je potrebno i na tome zahvaljujem Bogu. Osim obitelji kao obitelji unutar koje sam se rodila, danas imam i svoju malu obitelj. Tu je moj muž s kojim sam proživjela već više od desetljeća, a stiže nam i bebica. Ista ona bebica za koju sam nekad davno mislila da ju neću imati, da te trenutke sreće neću doživjeti a gle čuda danas. Naša mala obitelj raste. Koliko je to veliki razlog za sreću. I dokaz da nikad ne odustajemo jer ne možemo znati što nas čeka. Ali možemo vjerovati da Bog zna što radi i da neće svijet stati u jednom lošem, crnom trenutku. Da uvijek postoji izlaz i svijetlo na kraju tunela. Da ćemo uvijek naći snagu u sebi da se dignemo i živimo život kakav smo sanjali.





Izvori fotografija: 1, 2, 3

0 komentara :