Nitko nije anđeo

Neću zalaziti u to da li anđeli postoje, jer su naša vjerovanja različita. I osobno, ja vjerujem da postoje. Sigurna sam u postojanje dvojice anđela. To su moj djed i baka koji više nisu s nama. Oni su moji anđeli. Anđeli koji me promatraju s neba i volim vjerovati u to da me usmjeravaju kroz život i čuvaju kad god to mogu. Vjerojatno ponekad i oni trebaju odmor, "popiju" tamo gore koju kavicu ili gemišt da se ugriju sad kad su vani polarni uvjeti, no svo ostalo vrijeme motre na mene. Sigurna sam i da im je zabavno tamo gore, jer moj djed je bio veseljak kakvoga nigdje nema, šale valjda većinu vremena frcaju na sve strane tako da im definitivno nije dosadno. I baš nam fale naši anđeli, a posebno ta zarazna vedrina koja je bila karakteristična za djeda. Zvala sam ga "dedek medvedek". Tako da, to je ono što ja vjerujem, ono što biram vjerovati. Netko bi se na to nasmijao, jer kažem, nismo svi isti, svatko vjeruje u nešto svoje. I to treba poštovati.


Kad kažem da nitko nije anđeo, ne želim reći da anđeli ne postoje. Moji djed i baka su dokaz da postoje. Ali ne postoje ljudski anđeli, ovdje, na zemlji. Mislim to u smislu da ne postoje osobe koje nikad nisu sagriješile. Jer za mene je anđeo sinonim za nešto sveto, za dobrotu, bezgrešnost. Zbog anđela se osjećamo sigurno, zaštićeno. Anđeo bi bio osoba koja će ti uvijek pomoći, osoba koja je uvijek uz tebe, koja te nikad neće razočarati niti te povrijediti na bilo koji način. Anđeo bi bio osoba koja ne zavidi, nije ljubomorna, ne čini nikome zlo. Ako bi postojali anđeli na ovom svijetu, bili bi borci za pravdu, borci za siromašne, borci za one koji su sami i one koji žive u neimaštini. Anđeli se ne bi smatrali boljima od ostalih niti bi se smatrali vrijednijima od ikoga. Mogla bih ovako nabrajati do sutra, no vjerojatno ste shvatili. Anđeo na ovom svijetu ne postoji jer nitko nije toliko savršen, bez i jedne jedine mane. Toga nema. Svatko od nas je poseban po svojim manama i vrlinama, i kako ja to volim reći savršen na svoj način, no to ne znači da je bilo tko od nas anđeo. Jednostavno nije.

A znate li po čemu se razlikujemo? Po tome na koji način razmišljamo. Dakle, nitko nije toliko dobar da bi sam sebe mogao nazvati anđelom. Ali, uvijek postoji ali. Postoje ljudi koji se, bez obzira na sve, usuđuju nazivati anđelima, nesvjesni toga da anđelima nisu ni do koljena. A s druge strane, postoje i ljudi koji su svjesni da nisu savršeni i da griješe te se stoga ne bi ni usudili reći nešto takvo. I upravo ta ljudska psiha mi je fascinantna. Taj problem srećem doslovno svakodnevno oko sebe. To je taj neki fenomen "veće vrijednosti". Što znači da će neki uvijek misliti da vrijede više od drugih i da su bolji od svih. A to je sebično i umišljeno. I miljama daleko od dobrote. I anđela. I to baš ne volim, nimalo, alergična sam na to.

Jer i sama bih za sebe rekla da nisam loša osoba. Kao što bi vjerojatno za sebe rekao svatko, naravno. No, svjesna sam da uz svoje pozitivne strane imam i negativne. Svjesna sam svake svoje greške. Nije mi lako kad pogriješim i uvijek se trudim idući put biti bolja. Uvijek pokušavam razmišljati kao druga strana, staviti se na tuđe mjesto, kako nekoga ne bih povrijedila, no i ja sam samo čovjek i pogriješim. Griješiti je ljudski. I onaj tko je sposoban priznati svoju grešku je za mene čovjek. No nema mi gorega od toga kad netko digne nos i svisoka gleda sve oko sebe.

Da jedni druge prihvatimo takve kakvi jesmo bilo bi nam puno ljepše. Ne znam zašto ljudi toliko često imaju potrebu nekoga mijenjati, ismijavati, osuđivati, povrjeđivati na bilo koji način. Netko je miran, netko zvrk, netko je glasan, netko tih. Ima onih koji imaju uvijek potrebu biti u centru pažnje ali i onih koji se u takvim situacijama radije povuku. Dok netko sve o sebi oglašava na sva zvona, netko voli neke stvari zadržati za sebe. Dok netko voli avanture, netko voli mirniji život. Svatko živi na svoj način, onako kako je njemu dobro i to trebamo poštovati. I ne nekoga ismijavati ako nije isti kao što smo mi ili ako ne razmišlja na jednak način, jer svatko kroji svoju sudbinu i vjerojatno nam nije ni na kraj pameti tko je što u životu prošao, kakva je iskustva proživio i zbog čega je osoba kakva jest. No vjerujte mi, kad nekome pružite priliku i uvidite ljepotu različitosti, i vaš će život biti bogatiji. I sigurna sam da iza svake osobe koju poznajete postoji neka priča pa se potrudite upoznati tu osobu i ne ju osuđivati. Jer danas smo svjedoci neprihvaćanja u svakoj okolini i žalosno je koliko toga ima. Stoga napravimo sve da toga među nama bude sve manje i pokušajmo razmisliti o tome kako se druga strana osjeća prije nego nešto napravimo.

Moj je problem primjerice taj što često previše vjerujem u ljude i ljudsku dobrotu. U meni i dalje živi dijete koje je ponekad naivno. Dijete koje se svemu veseli i sve ga više rastužuje. Dakle, nije to normalno veselje i tuga, sve je 1000 puta uvećano. To je takva sreća da ti srce pukne kad te nešto veseli, a zamislite onda kako je tek kad te nešto 1000 puta jače rastuži. Isto to dijete u meni zna da će, bez obzira na sve, uvijek postojati ljudi koji su sve samo ne anđeli ali i ljudi koji su vrlo nalik anđelima i zbog kojih se isplati vjerovati u ljudsku dobrotu. Tako da se zbog toga nikad ne bih mijenjala, pa makar zbog toga morala prolaziti kroz trnje. To je nešto što je dio mene i da nije tako to ne bih bila ja.


Pretpostavljate, postoji i jedna negativna strana u cijeloj toj priči. Vjeruješ li previše, često se razočaraš. Iako ti s vremenom to postane sasvim normalno, jer si već navikao na to da svašta možeš očekivati od ljudi. Uistinu jest tako. Od svojih najbližih uvijek možeš očekivati ono najljepše, pomoć, utjehu, zaštitu, savjet, iskrenu ljubav, prijateljstvo, osmijeh, pozitivu, snagu, podršku. No od svih ostalih možeš očekivati i neočekivano. No takve stvari shvatiš tek kad u životu prođeš neke stvari, kad se nekoliko puta opećeš jer si vjerovao krivim ljudima ili kad ispaštaš, opet i opet, zbog onih koji se samo predstavljaju kao tvoji prijatelji a zapravo to nisu. Sve je to životna škola. Škola koja je možda najteža ali nas oblikuje i čini osobama kakve jesmo.

Vjerujte mi na riječ, sve što vam govorim govorim vam iz vlastitog iskustva. Doživjela sam i proživjela stvari o kojima su neki od vas samo slušali ili ih gledali na tv-u, u filmovima i slično. Ne bih zalazila u detalje, no vrlo sam rano, još u osnovnoj školi shvatila kako stoje stvari. I od tada sam puno opreznija. No, rekao bi netko, da takvo nešto čovjeka nauči pameti (barem se to tako kaže) - no, mene nije, barem ne u potpunosti. I dalje sam ista, samo opreznija. Zapravo, naučilo me kako svijet funkcionira ali me nije previše promijenilo kao osobu. I dalje vjerujem iako često ne bih trebala. I dalje sam vječiti optimist iako zbog svega imam svako pravo da budem vječiti pesimist. Netko bi na mom mjestu bio najveći pesimist na svijetu, no ja sam ja, ne odustajem, želim zadržati ono što je u meni dobro, ono zbog čega me moji najdraži vole, cijene i poštuju. Uvijek sam se divila osobama koje su prošle kroz nezamislive tragedije i nakon toga se izdigle iznad svih i bile još jače. Da bih nedavno shvatila da sam i sama prošla slično. Preživjela sam ono što sam preživjela, ali mi je dugo trebalo da shvatim koliko je snage trebalo da se to preživi. Zato sam danas ponosna na sebe. I zato uvijek kad imam priliku podsjećam na to da moramo biti i ostati svoji i ne se mijenjati zbog nikoga. I sama sam mogla onima zbog kojih sam sve to proživjela, cijeli život zamjerati, željeti im zlo. Ali sam odabrala drugačiji put. Oprostila sam iako nisam zaboravila. No više im ne zamjeram jer su me oni sa svojim djelima učinili osobom kakva sam danas. Neke od tih osoba nisam vidjela godinama, niti imam želju, neke niti nisam u mogućnosti vidjeti niti bih se više vratila na mjesto koje mi budi loše uspomene, no na kraju, puno puno godina poslije svega, zadovoljna sam i sretna osoba i imam sve što mi u životu treba. A oko mene je toliko nezadovoljnih, neispunjenih i frustriranih ljudi. Uvjerena sam i da te osobe koje nisam vidjela godinama, danas, za razliku od mene, nisu najsretnije. Bez obzira na sve, nose grozan teret na svojim leđima. Dok ja živim punim plućima, po svojim pravilima i držeći se svojih principa, ne dozvoljavajući da me se na išta prisiljava.

Ukratko sam vam spomenula svoju veliku životnu borbu, borbu toliko tešku da ni ne možete zamisliti, kako biste shvatili da u svakoj priči postoje dvije vrste ljudi. A opet kažem, nitko se u toj priči ne može nazvati anđelom. Čak niti ja, jer sam se bez obzira na sve, u najgorim trenucima, prije oprosta, pitala zašto baš ja i ne mogu reći da nikad nisam pomislila ništa loše. Trebale su proći faze, trebalo je vremena da se preboli i ostavi sve u prošlosti, barem koliko je to moguće jer se neke stvari nikad ne zaboravljaju. A pogotovo to nisu oni koji su se izvukli, na njihovu sreću, tada, no danas i dalje nose taj teret na svojim leđima i sigurna sam da nikad nisu zaboravili što su napravili.

No, zbog čega sam uopće htjela pričati ovu priču. Zbog ljudi koji sebe smatraju anđelima, dobricama, dobročiniteljima, humanitarcima i ne znam čime sve ne ali to nisu. Kad otvorim oči vidim da ih ima toliko mnogo da je to bolno za gledati. Pa ponekad radije zatvorim oči. Nevjerojatno mi je kako netko može o sebi misliti na taj način. A još je nevjerojatnije kako ljudi osuđuju jedni druge a sebe ne vide. Krenite od sebe, a tek onda sudite drugima. Toliko bi nam lijepo moglo biti da jedni u drugima gledamo dobro i da međusobno jedni drugima dajemo priliku. Ali ne, nije to tako, to sam samo ja opet pomalo naivna. Danas kao da se zlo ukorijenilo duboko u srž određenih ljudi. Ljudi koji misle da su najveći dobročinitelji na svijetu a nisu svjesni što se događa u njihovoj okolini. Nisu svjesni da gaze, povređuju, ismijavaju, omalovažavaju, iskorištavaju, gledaju samo svoju korist, mijenjaju sebe da bi ih drugi prihvatili. Nisu svjesni kako se njihovi postupci reflektiraju na druge. Zapravo, presmiješno mi je na što su sve neki spremni da bi bili prihvaćeni. Ali nikad se ne pitaju kako bi se oni osjećali u tuđoj koži pa se zaustavili prije nego nekoga trajno obilježe svojim nepromišljenim postupcima.

Sve će biti jasno, ako mi kažete samo jedno, tko je za vas pravi prijatelj? Osoba koja će vas prihvatiti i cijeniti takve kakvi jeste ili osoba koja će na sva zvona vikati da vam je prijatelj a okrenuti vam leđa čim joj se pruži prilika? Kako se prijateljem može nazvati netko kome si možda dobar u jednom trenutku, kad nema nikog drugog, no kad bude tu još netko, onda kao da ne postojiš? Po mom, ili ste prijatelji uvijek ili niste nikad. Barem ja tako razmišljam. S kim sam dobra sam dobra, taj uvijek može računati na mene. No kad ti ne možeš računati na nju/njega, to nije prijateljstvo. Ne možeš imati prijatelja od kojega su ti svi drugi važniji. I to je još jedan primjer ili neka vrsta dokaza da nitko od nas nije anđeo. A vjerujte mi, poznajem toliko takvih ljudi da ih ne mogu nabrojiti na prste obje ruke.

Teško mi je kad se samo sjetim koliko ljudi za sebe smatra da nikome nisu učinili ništa loše i jednostavno nisu svjesni svojih postupaka a kamoli posljedica svojih postupaka. Ne znam kakva to osoba moraš biti, kad ti je sve pred nosom, a jednostavno ne vidiš kakve su posljedice tvojih dijela. Koliko slijep moraš biti da ne vidiš. No tako je uvijek bilo i uvijek će biti. Jedni će se namučiti no barem će znati da su bili pošteni dok će se drugi provlačiti kroz život ali neće imati čistu savjest. Kad bih ja mogla birati, uvijek bih odabrala prvu opciju. Samo da mi savjest bude čista. Da budem mirna. I isto savjetujem svima koji su u poziciji birati. Možda će vam nekad biti teško no znat ćete da ste se ponijeli kao osoba vrijedna divljenja, pa čak i prema onima koji to možda ne zaslužuju ili se prema vama ne ponašaju na isti način. Nikad ne činite drugima ono što ne želite da netko čini vama. Jer ne možete očekivati poštenje s druge strane ako i sami niste pošteni.

I nikad, ali baš nikad, se ne spuštajte na nivo takvih osoba. Istrpite. Izborite se na neki način za sebe ali nemojte gaziti po nikome. Budite čovjek. Ne dozvolite da itko u vama uništi ono dobro, neka vam to nitko i nikad ne oduzme. I nemojte biti poput onih koji se nazivaju dobročiniteljima i/ili humanitarcima a kad se svjetla ugase, više to nisu. Činite dobro, uvijek. Želite dobro, uvijek i svima, onima do kojih vam je stalo pa i onima koji vama čine zlo. Nikad ne znate kakve tko borbe vodi. I budite pošteni barem vi. Jer vas čine i karakteriziraju vaša djela a ne tuđa. Neka vaša djela govore za vas. Samo to je bitno. Svako dobro djelo se računa, bilo ono sitnica ili nešto značajnije. I sve će vam se u životu vratiti, barem ja želim u to vjerovati. Nemojte nikad gubiti nadu. Bude li vam nekad teško, znajte da ćete smoći snage da prođete kroz sve. Jači ste nego što se svjesni. Iako možda u jednom trenutku izgleda kao da nemate snage, proći će vrijeme i samo ćete jedan dan shvatiti da ste izdržali, da je sve iza vas. I biti ćete ponosni na sebe jer niste postali poput onih koji su radili protiv vas, na bilo koji način. To će biti vaša najveća nagrada.


Znam to jako dobro i sama. Susrela sam se s ljudima svakakvih namjera. No nikad nisam postala poput njih. Nikad. Nisam to sebi dozvolila. Iako sam mogla, vrlo lako, jednog dana reći, želim biti prihvaćena, pod svaku cijenu. I krenuti njihovim stopama. Stopama osoba koje ismijavaju, pretvaraju se da su nešto što nisu. No ja sam takva kakva sam, uvijek nađem snage i ne pristajem na takvo što, bilo bi mi to ispod časti, ako se mogu tako izraziti. I to što uvijek ostajem svoja je nešto na što sam najponosnija. Ne želim činiti zlo čak ni onima koji su ga činili meni. Jer meni osobno, činiti zlo nekome, ne pričinjava nikakvo zadovoljstvo. Zapravo, osjećala bih se još gore.

No, život je lijep, unatoč svemu i svima i nije sve tako crno. Iako me nekad zaista frustrira koliko je zlobe u ljudskim srcima, želim reći da je svijet mjesto kojim šeću i toliki divni ljudi. Ljudi koji su lijepi iznutra i izvana. Njihova unutrašnja ljepota je ono što ih čini posebnima. Iako nekako mislim da su u manjini, još uvijek ih ima i zbog njih ne gubim nadu. Vjerujem da svaku tu krasnu dušu čeka bolje sutra. Iako, sigurna sam, svaka ta duša uživa u životu i sretna je s onime što već ima. Ne traži previše i zahvalna je na onome što već posjeduje. Takve duše cijene sve što imaju, zahvalne su na svakom lijepom trenutku i znaju da je sreća u malim stvarima. Takve osobe, iako u manjini, vrijede više nego sve one nečiste duše zajedno. I to je ono u što vjerujem. A ako ste se i sami, ponekad, našli u situaciji poput nekih gore spomenutih, i vama savjetujem da vjerujete i dalje, bez obzira na sve. I okružite se dobrim ljudima a od ostalih se maknite. Jer vam u životu ne trebaju lažna prijateljstva niti bilo što negativno. Živite svoj život kako želite, budite svoji i radujte se malim stvarima koje su svud oko nas.

I upamtite, svi smo rođeni sa dobrim i lošim u sebi, nitko nije rođen pod sretnom zvijezdom, kao anđeo. No na nama je da odaberemo na koji ćemo način živjeti svoj život i kako ćemo se odnositi prema ljudima u svojoj okolini. To je naš izbor i ničiji više. I to je jedino što je bitno. Znajte, nema ničega ljepšega od čistog dobrog srca, srca koje je ispunjeno pozitivom. Tome težite. Jer takvo srce i takvi ljudi općenito su zarazni, takve ljude želite u svojoj okolini. Budite zahvalni na svim ljudima koje ste upoznali i koji su prošli kroz vaš život, bili oni dobri ili loši. Sigurno su vam neki ostali u lijepom sjećanju, neki nisu, no zahvaljujući njima ste shvatili kakvi želite a kakvi ne želite biti.



Izvori fotografija: Pinterest

0 komentara :