Svi sveti: Can you feel me when I think about you?

Danas je blagdan Svih svetih, dan kada posjećujemo grobove svojih voljenih koji nažalost više nisu s nama ali i dalje žive u našim srcima. Stoga današnji članak želim posvetiti upravo njima - osobama koje smo izgubili ali znam da su i dalje sa mnom, sa vama, na ovaj ili onaj način.


Jedna od tih osoba je moj djed, koji sad sigurno zabavlja anđele no sigurna sam da me i dalje škica krajičkom oka i čuva. Jednostavno želim vjerovati da se sve događa s nekim razlogom jer nas je prebrzo napustio. Njegov odlazak je ostavio prazninu u svima nama i žao mi je što smo izgubili privilegiju da se smijemo njegovim provalama jer je po tome bio poznat - bio je poznat kao skroman, dobar i pošten čovjek, uvijek spreman na šalu i pomoći drugima. Stoga je razumljivo da nam i dalje fali kad primijetimo da je njegovo mjesto prazno, nije više to to. Unatoč tome što sad, nekoliko godina kasnije, imam nekoga tko vidi sve i vodi me putem kojim sam krenula, radije bih da je tu s nama. Lijepo je osjećati nečiju zaštitu no ništa se ne može mjeriti s vremenom koje jesmo i koje bi mogli zajedno provesti - i sve bih dala da mogu vratiti vrijeme i njega.

Morati ćete mi vjerovati na riječ da je bio uistinu poseban. Moja prva sjećanja vezana uz njega sežu u rano djetinjstvo. Zapravo, ne znam da li se toga uistinu sjećam ili samo mislim da se sjećam zbog priča koje sam čula jer sam u to vrijeme bila beba. Kako god bilo, volim vjerovati da je to moje prvo sjećanje i radi se o našem prvom plesu. Umotali su me u bijelu mekanu dekicu, na glavu mi navukli toplu bijelu kapicu, usidrila sam se u djedovo naručje i plesali smo. Isprva sam se bojala glasne glazbe ali sam se uz njega osjećala sigurno pa smo nastavili plesati a možda upravo zbog tog trenutka i danas toliko volim ples. I to je sve čega se sjećam.. ako se uopće radi o mom sjećanju.. Znam i da je sa mnom započinjao svaki njegov dan. Nije prošao ni dan da me ujutro nije došao posjetiti, pomaziti me i počuvati. Tek je onda mogao krenuti dalje. Divno je znati da te netko toliko volio da je svaki dan započinjao s tobom. Unatoč tome što je cijeli život teško radio na polju za svoju veliku obitelj, nikad nije klonuo duhom i uvijek je bio vesele naravi, bez obzira na sve. Ne sjećam se da se ikad žalio zbog ičega. Teško mi je kad se sjetim koliko je vremena proveo baveći se poljoprivredom, na najvećem suncu, i ponekad pomislim da ga je upravo tako težak život koštao života. Znam da nekad sunce nije bilo jako kao danas ali ja to vražje sunce smatram početkom njegovih bolesti i zato danas bježim od sunca kad god mogu iako obožavam ljeto. Tri puta se borio s tumorima, pokolebala ga je i Parkinsonova bolest, da bi ga na kraju dokrajčio melanom kože koji je prekasno otkriven i već je ušao preduboko u tijelo u kombinaciji sa srcem koje je otkazalo.


No da ne pričam samo o tužnim stvarima, reći ću vam i da nam je svašta dozvoljavao i da je bio kralj nama unukama i unucima (a ima nas puno). Meni ga je znalo biti i žao kad sam vidjela što sve dopušta unucima, no to je bio njegov odabir, jednostavno bi se upustio u svakoga i uvijek je bio za akciju, nepodopštine, spaćke i zezanciju. I sve je to radio s osmjehom na licu. Imao je puno strpljenja za nas, pored svoje petero djece i sveg mukotrpnog rada. Ja sam dijete sa sela i obožavala sam svoje djetinjstvo i vrijeme provedeno kod bake i djeda. Današnjoj djeci uz svu tehnologiju nije ni izbliza lijepo kao što je bilo nama u ono vrijeme. Govorim kao da je to bilo pred sto godina a zapravo se radi o razmaku od 20-tak i nešto godina. Bio je veseljak i uvijek bi smislio nešto da nam uljepša dan. Inače, bio je jako zimogrozan. Čak je i ljeti na neznam koliko stupnjeva mogao bez problema sjediti vani na najjačem suncu u košulji na koju bi odjenuo debeli đemper i još gore prsluk a onda bi mu na kraju opet bilo hladno.

Kad ga je ščepala i Parkinsonova bolest, to nas je još više pogodilo a ne mogu ni zamisliti kako je tek bilo njemu. Sjećam se da nije mogao napraviti par koraka a da se ne sruši, da ne izgubi osjet u nogama i počne jednostavno padati. A bio je pčelar i živio je za svoj pčelinjak, pčelice i proizvodnju meda. Do pčelinjaka je morao malo pješačiti pa sam znala ići s njim odnosno iza njega i nosila bi stolicu za njim kako bi čim izgubi snagu u nogama mogao sjesti i odmoriti, što je bilo svakih nekoliko koraka. Zamislite si tu snagu volje i ljubav prema pčelama da se toliko mučio samo da bi nekako došao do njih. I zamislite si taj osjećaj da cijeli život jurite nekud, radite punom parom, a onda odjednom ne možete napraviti više od dva tri koraka prije nego padnete s nogu. Znam da se on jako borio s tim i uopće se ne usudim zamišljati kako se osjećao jer je odbijao kolica i bio je spreman učiniti sve samo da ne dođe do toga. A opet, vuklo ga je nešto van, u prirodu, među njegove pčelice, tamo se osjećao dobro i nije se mogao toga odreći.


Sjećam se i dana kad je završio u bolnici i kad je sav u strahu doživljavao grozote od strane naših medicinskih sestara. Ne želim ni ponavljati što su mu sve znale govoriti i bolje da ne znate kako su ga tretirale, jer iskreno, takvo što prije kraju života ne želim nikome. Kad je umro, pitali smo se da li smrt nije brže nastupila upravo zbog šoka i straha koji je tamo proživljavao pa mu srce nije moglo izdržati. Svašta čovjek pomisli u tim trenucima a onda su tu još i misli poput "da sam bar napravio još to i to...", "da sam mu barem prije smrti rekao još to i to.." ili "da sam mu barem pružila još to što si je toliko želio prije nego nas je napustio..". Po glavi ti se mota tisuću pitanja i iako znaš da je Bog tako želio i da je tako moralo biti, svejedno imaš sumnje i svjestan si da neke stvari dodatno utječu na stanje voljene osobe. Sve bih dala da smo mu mogli kako olakšati zadnje dane i da smo bar znali da je kraj tu, jer bi ga tad odveli doma gdje bi sigurno bio mirniji i sretniji okružen svima nama.

S obzirom na to kakva je bio osoba zaslužio je ovih par riječi o sebi. Možda je i ovaj članak premalo no sigurna sam da je sad negdje gore svjestan da pišem o njemu i sretan jer se s osmjehom na licu prisjećam dogodovština koje smo s njim doživjeli. I ono najvažnije, nadam se, da je ponosan na mene. Bio je osoba koja je širila ljubav i radost svud oko sebe, bio je pozitivan i vedrog duha, bez obzira na sve životne nedaće. I s pravom se kaže da su oči ogledalo duše jer su njegove oči istovremeno pokazivale bol i jad koje je pokušavao sakriti kad je postajao nemoćan ali su i nevjerojatno sjale sve ove godine. Htio je da se svi slažemo i cijenio je kad bi mu posvetili nešto našeg vremena. On u mom srcu zauzima posebno mjesto vjerojatno zbog svoje pravednosti i dobrote, zbog činjenice da nikome ne bi nanio zlo i prije svega, zbog toliko lijepih uspomena koje danas čuvam u srcu zahvaljujući njemu. Uvijek je štedio jer su živjeli skromno no na rođendane svojih unuka nikad nije zaboravio. Uvijek bi nam htio dati sve što je mogao, koliko god malo imao. Sjećam se jednog trenutka kad nas je vodio na sladoled poslije mise. U jednom smo trenutku jeli sladoled a uskoro ga više nije bilo s nama. Zbog Parkinsonove bolesti već je jedva hodao i kad je bio na misi, čini mi se po posljednji put, izašao je iz crkve, uzeo novce u ruke i ponosno rekao da nas vodi na sladoled. Nažalost, nije mogao pješačiti do slastičarne pa je poslao mene da kupim sladoled za sve. I bio je toliko sretan, sjedio je na klupici ispred crkve i čekao, veselio se sladoledu i činjenici da nas je počastio. Srce bi mi moglo puknuti samo kad se svega sjetim a znam da je i njemu bilo teško pri srcu zadnjih dana, posebno u bolnici, zavezanom za krevet, samome, bez trunke razumijevanja i humanosti od strane bolničkih djelatnika.


Ja ću svom djedu uvijek biti zahvalna na svim zajedničkim trenucima i uvijek ću pamtiti kako je dane započinjao sa mnom u naručju. I naravno, ne sjetim ga se samo na blagdan Svih svetih, sjetim ga se svakodnevno. Nadam se samo da sam mu za života uspjela vratiti istom mjerom, iako me strah da nisam provodila dosta vremena s njim, ili barem ne onoliko vremena koliko bi htjela. Sve što je on radio, sve su to sitnice, ali sitnice koje život znače i vrijede više od materijalnih stvari. I zbog toga će mi uvijek biti najdraži djed na svijetu. 

Imate li i vi takvu osobu u svom životu? Slobodno se u komentarima prisjetite svojih voljenih i podijelite sa mnom svoje ili njihove lijepe priče.

0 komentara :